Možemo samo nagađati tko će – figura na skuteru od 49 ccm, prerušena u divovski jezik (umjetnik?), ili Venera iz Willendorfa (umjetnikovo djelo?), postavljena vrh jezika – biti katapultiran kroz vatreni obruč, u kantu hladne vode. “Humor nam daje jedinu mogućnost da se odvojimo od naše ljudske tragikomične sudbine - i tek kad smo je prebrodili - od naše nelagodnosti postojanja. Biti svjestan užasa i smijati mu se, znači, postati gospodar užasa.” Eugène Ionesco Kao da je znao za njega, Hraste gotovo doslovno kontekstualizira Ionescoov savjet. Ipak, s jednom malom digresijom, smještajući, naime, sebe unutar situacije, on de facto tek postaje svjestan užasa i kao njegov protagonist nije u mogućnosti smijati mu se, nego to prepušta nama, publici, koji sagledavamo cijelu sliku. On vrlo odgovorno gradi nešto čiji smisao odražava problematiku njegova sudjelovanja u tome. Ne može pobjeći od pozicije graditelja, istodobno svjestan besmisla gradnje. Materijalizira simbol svevremenosti da bi se narugao svome osjećaju bespomoćnosti. No, u čemu se konkretno sastoji ta poluga koja u ovako riskantnoj situaciji nijansom spašava od prijeteće (nadrealne) patetičnosti? Atmosfera je mračna, gdje je taj prostor autorova odmaka? U skulptorskom tretmanu pojedinih elemenata? Udarac u tijelo, ali protivnik se drži... U njihovu rasporedu, koji skoro stripovski ilustrira životni vijek? Protivnik glavinja... U nedovoljno dostajanstveno predstavljenoj mitološkoj temi? Stjeran je uz konopce! Napuklina u ovom dramatičnom sižeu se širi, i dalje je sve crno ali postaje i humorno, apsurd proizveden doslovnošću potiče dojam farse koja je usmjerena prema nečem najozbiljnijem, to najozbiljnije je taj vječni tabu, tabu je srušen i to jednostavnom činjenicom da ga se ne poštuje dovoljno. Greiner, Boris