Tolika je vjera u život, u ono što je u životu najnestalnije, u zbiljski život, naravno, da se na kraju ta vjera gubi. Čovjek, taj nepopravljivi sanjar, iz dana u dan sve nezadovoljniji svojom sudbinom, s mukom se snalazi među predmetima kojima mora služiti, a koje mu je podarila njegova ravnodušnost, ili napor, gotovo uvijek napor jer je pristao da radi, ili barem nije odbio da izaziva sudbinu, ono što on naziva svojom sudbinom. André Breton Tim riječima André Breton, još̌ u prošlom tisućljeću, prije točno devedeset godina, započinje prvi Manifest nadrealizma, a čini se kao da ga je pisao danas. Započinjem ovaj predgovor citirajući Bretona, jer to što nam Vojin Hraste predstavlja svojim najnovijim projektom Arnold natopljeno je upravo žestokim nadrealističkim snoviđenjima. Kad sam prvi put vidio sve sastavnice ove prostorne instalacije na jednome mjestu, iz meni nedokučivog razloga, hitno sam morao izaći vani na ulicu, i nekoliko puta obići zgradu iz koje sam izišao. To što Hraste iz projekta u projekt zadnjih godina (diplomirao kiparstvo 2006. godine u klasi Slavomira Drinkovića) kontinuirano i uporno pokušavah održavati živim u vlastitoj svijesti, kao i u svijesti publike zainteresirane za njegov rad, jest da skulptura koja nije u stanju u roku od pola minute jasno iskomunicirati poruku svoga autora, koju on odašilje urbi et orbi, zapravo i nije osobito uspješan uradak. Još manje umjetnost. Pritom nikada, baš nikada, Vojin uz svoje ime ne veže atribut umjetnika. Reći će da je sanjar stvarnoga, istraživač intrigantnoga i zainteresirani promatrač koji svojim nastojanjima u materijalu pokušava aktivno participirati u društvenoj zbilji; ali da je umjetnik (što neosporno jest), to ne. Arnoldom (u spomen na Arnolda Böcklina i njegovu sliku Otok mrtvih) Vojin propituje poziciju kipara, odnosno toga na što je pojam kipara sveden u suvremenom hrvatskom društvu. Kipar? Ništa doli utvara zaogrnuta plaštom, koja od nemila do nedraga prevozi svoju skulpturu, a da ne zna gdje, a sve više ni zašto. Iza njega je brod koji tone i na čijem se pramcu (koji je još jedini vidljiv) trijumfalno šepuri smrt simbolično predstavljena vranom. S bočne strane, na mjestu gdje se obično nalazi ime broda, stoji smajlić. Autor metaforički ironizira pojam dostojanstvene junačke smrti, smrti sa osmjehom na licu. Znamo li da su recimo Tomislavu Gotovcu, niti godinu dana nakon smrti, državne institucije financirale predstavljanje na Venecijanskom bijenalu iznosom kojemu se Tom za života mogao samo uzaludno nadati, dodatna objašnjenja nisu potrebna. U gumenjaku, uz kipara, stoji njegova skulptura - predimenzionirana pčela (simbol radišnosti i kukac bez čijega postojanja čovjekov život na Zemlji ne bi bio moguć́) na dvije noge, sa četvero ruku i ljudskom glavom. S dvije donje ruke drži ispred sebe i promatra vlastitu pčelinju glavu. Osoba koja nikada nije poželjela odviti vlastitu glavu i s njome zaigrati 'na male branke' slabo će razumjeti ovaj prikaz. Treba mnogo patnje i mnogo ustrajnosti da bi se takva situacija uopćen uspostavila kao realitet. S dvije gornje ruke, pčela iznad sebe, kao pehar, nosi bananu koja guli drugu bananu – radni opis ovoga prizora - kako kaže sam autor - mogao bi biti: besmislenost guli samu sebe. Kuda brodi ovaj brod? Od nikud nikamo, rekao bi češki umjetnik Ivan Kafka, a istini za volju ni sam autor ne zna niti želi pretpostavljati. Ono što je ovdje vidljivo je da ga na putu, slijeva i zdesna, čekaju dva zanimljiva objekta (Scila i Haribda, op.a), između kojih mora proći, ako želi dalje u nepoznato. Jedan objekt je dijamant koji personificira vječno prijateljstvo materi- jalne udobnosti (neuništiva utopija, a drugi je kamen mudrosti, oblikom blizak kamenu iz Dürerove Melankolije, koji personificira duhovnu gnozu (ispraznost intelektualne prenapuhanosti). Između njih, uostalom, svi mi svakodnevno brodimo na svome životnom putu. Bez obzira na kurs, uvijek se, prije ili kasnije, svima nama ukažu na horizontu. Jedino što po tom pitanju mogu napisati nakon tri kruga oko zgrade jest Bretonova misao iz Manifesta s kojim sam ovaj tekst i započeo: „Strah od ludila neće nas prisiliti da zastavu mašte spustimo na pola stijega.“ Toni Horvatić Katalog izložbe Vojina Hraste održane u Galeriji SC, u Zagrebu, od 10. do 23. travnja, 2014.