Instalacija predstavlja improviziranu splav veličine cca. jednog kvadratnog metra, konstruiranu od plastičnih cijevi obojenih u narančastu boju karakterističnu za čamce za spašavanje, s jarbolom/zastavom na kojemu su nacrtani znakovi Crvenoga križa i Crvenoga polumjeseca, i natpis na arapskom: „Ne gubite nadu“. Na cijevima su također znakovi Crvenoga križa. Na prvi pogled, splav podsjeća na plutaču koja nešto signalizira. No, kada joj se približimo, shvaćamo da stojimo pred umjetnikovom verzijom čamca za spašavanje namijenjenom za spašavanje brodolomcima koje je nevolja tjerala na put bijeg preko Mediterana, na put u pretrpanim brodovima, plovidbu kojih prečesto prekidaju valovi. „U kontekstu aktualnog društvenog konteksta, Vojin Hraste najdirektnije otvara diskurzivno polje društveno-političkih, vjerskih i općeljudskih pitanja. Baratajući simbolima, pismima, društvenom tekstualnošću, metaforičkim prevođenjem poznate izreke “Ako nemaju kruha, nek’ jedu kolače” (fr. qu’ils mangent de la brioche) u jezik skulpture, zaokružuje priču o nerazumijevanju 'Drugoga drugog'… Ne gubite nadu porinut je u more, te na taj način, u okviru skulptorske izložbe na otoku, komunicira s prostornim kontekstom otoka kao i sa širim društvenim kontekstom. Davorka Perić Iz predgovora izložbe Another Else, održane na Zlarin, 23. travnja 2016. Tijekom izložbe, insatlacija je porinuta u more i ostavljena pluta. Njezin teret bilo je uvečani model ružičaste torte načinjene od stiropora. Instalacija je, u drugoj verziji, ponovljena u prostoru galerije AŽ, koja djeluje u sastavu Umjetničkih atelijera Žitnjak.
Improvizirana splav, od plastičnih cijevi obješena je tridesetak centimetara od poda galerijskog prostora, sugerirajući temeljnu namjenu splavi, a to je da pluta na moru. Galerija AŽ smještena je u bivšoj osnovnoj školi, odavno pretvorenoj u umjetničke atelijere, pa Hraste poziva domaćine na zajedničku akciju, to jest da svoje radove stave na splav i tako proizvedu umjetnički sadržaj. Dakako da bi eventualnim brodolomcima bolje došla hrana, piće i odjeća, no ovakvom je simboličnom gestom istodobno izražena posvemašnja nemoć da se tim stradalnicima uistinu pomogne, kao što je skicirana i uloga ili općenito smisao umjetničke proizvodnje u dramatičnim okolnostima današnjice. Odmah treba reći kako Hraste nema namjeru, s jedne strane, obezvrijeđivati pojedinačne, pa i sustavne napore usmjerene spram pomoći izbjeglicama, kao što niti, s druge strane, ne proglašava umjetničku djelatnost bespotrebnom, nego izražava želju da se da ono što se ima, kad se već ne može dati ono što ovoga časa treba. Iako bi se mogao naslutiti žalac kritike na račun umjetničkih ostvarenja izravno usmjerenih ili izazvanih izbjegličkom krizom, koja također neće ništa riješiti na stvari, osim što će upisati poen vlastitoj empatiji ili pak dodati stavku umjetničkom životopisu, ta ironija nije usmjerena spram poriva za autorskom reakcijom, koja itekako može biti izazvana iskrenim šokom da se tako nešto uistinu događa, nego prema značaju kojeg poneki umjetnik/ica time nastoji sebi priskrbiti. Istu je ironiju moguće podići i na univerzalnu razinu što karikira svojevrsno sljepilo ili pak tendencioznost prisutnu u ponekih autora/ica, odgovornu za njihovo proglašavanje vlastitih radova bitnim za razvoj civilizacije, općenito čovječanstva ili pak za spas planete Zemlje. Ali, bez obzira što je većini proizvođača umjetnosti uglavnom jasno da svojim djelima neće spasiti svijet, oni to ipak ne prestaju pokušavati, složno se svrstavajući pod Joyceovo geslo, da‘unaprijed izgubljenim bitkama uvijek treba ostajati vjeran’. U tu se ekipu uključuje i žitnjačka zajednica, odgovara Vojinu, i puni splav artefaktima karakterističnim za njihove pojedinačne opuse, a reklo bi se i referentnim, dakako na simboličkoj razini, razlogu tog poziva. Uzimajući u obzir taj kontekst, moglo bi se reći kako Vojinova ideja nije mogla biti realizirana u adekvatnijem okolišu, budući u skupnoj instalaciji sudjeluje petnaestak autora/ica posve različitih oblika izraza. Stoga je taj zajednički izložak moguće proglasiti i jednom kapljicom, ali paradigmatskom i za sve ostale kapljice, što u konačnici pune bunar umjetničkih nastojanja. Jer zapravo nema razlike između zajedničke poruke ovih, onih ili bilo kojih drugih petnaestak autora. A činjenica da sadržaj tog bunara nije, nažalost, svima dostupan, a dvostruko nažalost počesto čak niti potreban, ne samo da govori kakve je on vrste, nego zapravo i oslikava ili reflektira trenutno stanje što ga okružuje, kojeg s jedne strane diktira pohlepa, na drugoj strani proizvodeći bijedu. Stanje u kojem je posve jasno kako niti krvnik niti žrtva neće baciti vedro u bunar duhovne nadgradnje. Ali kada bi to učinili ovi prvi, ovih bi drugih zacijelo bilo mnogo manje. Lebdeća se splav, stoga, doima poput nekog plutajućeg spomenika dobre volje koji bi, pušten u more, u tom vodenom beskraju bio jednako izgubljen, kao što je i umjetnička poruka nevidljiva i izgubljena u poplavi bezbrojnih poruka sasvim konkretne ali i daleko opasnije vrste. Boris Greiner
