To svijet tuče s onu stranu mojih vrata, 2011. Po Bachelardu, pacijenta ne bi trebalo pitati kada se zbio događaj iz njegovog sjećanja koji ga progoni, nego u kakvom prostoru se taj događaj dogodio. Psihoanalitičar bi, kaže Bachelard, trebao obratiti pozornost na smještenost osobe koja se sjeća u prostoru. To naziva topoanalizom. Naše biće ima vertikalnu polarnost. Ono je naš dom, naša kuća. Na jednom kraju te antropokozmičke vertikale stoji glava – tavan naše kuće, naša spona sa svemirom; na drugome kraju noge, koje nas ukorijenjuju u tlo, povezuju s podzemnim silama; to je naš podrum. Naše je biće živo. Moj rad prikazuje individuu koja se osjeća bespomoćno pred figurom maloga morskog psa nasukanog na suhi betonski pod, van svoga prirodnog elementa. Figura stoji na stolcu, pod suncobranom. Tako je odijeljena i od zemlje i od neba. Osjeća se sigurno u svojoj 'kući', pod svojim prekrivačem, iako mu on ne nudi nikakvu stvarnu zaštitu, kao što niti opasnost nije stvarna. Ova slika moj je opis hermetičnosti i paranoje, straha od života i vanjskih utjecaja. To je egzistencija koja je ostala bez antropokozmičke vertikale, bez spone sa svemirom, bez ukorijenjenosti u tlu. Pitam se što bi nam mogla kazati topoanaliza takvoga 'položaja u prostoru'? Vojin Hraste Kada sam pročitao gore navedeni tekst, trenutno sam osjetio potrebu da ova zanimljiva Vojinova razmišljanja prenesem u cijelosti u predgovor kataloga njegove izložbe i da se nadovežem na njega pokušajem da odgovorim na autorovo pitanje. Topoanaliza bi, dakle, trebala biti sustavna psihološka studija predijela našega intimnog života, našega bića u svakodnevici. Ako se čovjek, kako autor piše i zorno svojim radom predstavlja, sveo na individuu s osjećajem bespomoćnosti, individuu bez antropokozmičke vertikale, bez spone sa svemirom, bez ukorijenjenosti u tlu, tada je jasno da ovo pitanje ne traži odgovor nego reakciju. Jer odgovor znamo. Niti je to dobro, niti sluti na dobro. Jer kako piše Nőel Arnaud u svome djelu Nedovršeno stanje piše – „mi smo prostor u kojemu jesmo“. Ako je naš životni prostor, kako Gaston Bachelard sjajno navodi, „ta kuća našeg bića“, sabijen među svoja četiri zida u konvencionalnu geometrijsku rupu popunjenu slikama, tričarijama i ormarima; naguran u nešto što je samo po sebi svojevrsni ormar, tada će u njemu zasigurno uvijek biti nedovoljno prečki na koje bismo objesili sve svoje strahove, bijesove i nezadovoljstva. Tada nam niti Rainer Maria Rilke, koji tako lijepo piše da se kroz sva bića rasprostire jedinstveni intimni prostor svijeta, neće puno pomoći. Jer da živimo sa takvom sviješću o sebi, o kojoj navedeni pisci pišu i na koju nam Vojinov rad ukazuje, ne bismo ni došli u situaciju hermetičnosti i paranoje, straha od života i vanjskih utjecaja, gubljenja antropokozmičke vertikale i klišeiziranih nadmetanja u materijalnim statusima, kao navodnih pokazatelja naše snage, uspješnosti, promućurnosti, inteligencije, znanja, pa čak i mudrosti. Pritom nije indikativno to da čovjek griješi, jer svi griješimo. Ali upitajmo se kada smo zadnji put čuli da onaj koji ustvrdi da je griješio, nakon toga koncizno, jednostavno i precizno navede konkretno i taksativno svoje navodne pogreške. Vrlo rijetko, što će reći da živimo u svijetu floskula, demagogije, prenapuhanosti forme, a siromaštvo sadržaja. Zato trebam biti otvoren, poručuje Hraste, i omogućiti da 'intimni prostor svijeta“ prožme nutrinu moga bića. No, to je, kaže Lao Tse, „put na kojemu putnika nema…“ Vojin Hraste pripada mlađoj generaciji hrvatskih suvremenih umjetnika i na dobrom je putu. Bez obzira na okruženje i sve devijacije društva koje sputavaju mlade autore, navodeći ih na očaj, osjećaj bezizlaznosti i slijepe ulice, on se ne da omesti. Kontinuirano radi, i dobro radi. Poštuje sve uzuse zanata i ne voli se kititi statusom umjetnika, mada to, po mome mišljenju, jest. Njegovi radovi, uključujući i ovaj posljednji, između ostaloga, posjeduju i posreduju radost koja mu je prirođena, koliko god da su svedeni na dramu koju ilustriraju. Jasno govore o tome kako trebamo nadići osjećajne rezonancije putem kojih doživljavamo umjetničko djelo bogatije ili manje bogato – bilo da se to bogatstvo nalazi u nama ili u djelu Da bi bilo jasnije o čemu je riječ, treba osvijetliti tankoćutnost fenomenološkog dvojstva rezonanci i odjeka. Rezonance se šire kroz različita područja našega života u svijetu, odjek nas poziva na produbljivanje vlastitog postojanja. Naime, riječ je o tome da se, slijedom odjeka, pronađe istinsko buđenje stvaralaštva u duši promatrača. Da se dotakne dubina, prije no što je površina uzburkana, kako piše Gaston Bachelard. Doći na izložbu i otići potpuno nepromijenjen uzaludan je dolazak i umoran odlazak. „Dosta mi je zabave“, kaže Josip Vaništa, a ja se u potpunosti slažem. A Vojinu hvala! Parafrazirajući njegovu jednostavnost izričaja: Što više šterika znaš, više svjetla imaš. Živio! Toni Horvatić Katalog izložbe Vojina Hraste održane u Galeriji umjetnina, u Splitu, u lipnju 2014.